Legende o Safikadi

 

Legenda o Safikadi je priča o ljubavi i onima koji su se voljeli toliko da su se zaklinjali na vječnu ljubav - do groba.  O vječnoj ljubavi Safikadinoj, u Banjaluci ima više verzija.

 

Evo dvije:
Safikada je teško podnijela odlazak voljenog askera, nekog Omera, na neko ratište. Na vijest o njegovoj pogibiji pohitala u najljepšem svadbenom ruhu pred top baljemez u trenutku kad je fitilj dogorijevao, stala preda nj' i otišla u smrt, da bi u vječnosti uz svog dragog nastavila živjeti.
 

Po drugoj, ništa manje rasprostranjenoj verziji ubio ju je austrijski okupacijski vojnik, jer nije stala na znak "HALT!" (Stoj!), što je izazvalo burne proteste žitelja grada na Vrbasu.
 


Safikada, jedna od legendi vezanih za Kastel


Safikadin grob, mjesto gdje danas samo rijetki upale svijeću

Safikadin grob vremenom postaje ljubavno (po)svetilište. Na njemu mnoge mlade djevojke svakodnevno, a najčečće četvrtkom i ponedjeljkom, bez obzira na vjersku pripadnost, u predvečerje, ljeti i zimi, zapale svijeću za sreću u ljubavi. Poneko zapali svijeću i za uspjeh bilo kakvog poduhvata koji nema veze sa ljubavi.

Safikadin grob je na inicijativu Zavoda za zaštitu spomenika i prirode Banjaluke restauriran 1987. godine.

Da li je Safikada stvarno sahranjena u grobu kojem hodočaste ne samo mlade i zaljubljene Banjalučanke?
Arheolog prof. Boris Graljuk, dao je i pismeno svjedočanstvo u kojem stoji: "Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj XVI stoljeća".