Na početnu (home page) blinfoVijesti nove i stareServisne informacije, brojevi telefona...Banjaluka voli da se slika -fotogalerije-Razni zapisi i topografija BanjalukePartnerski projektiPonuda i reference

Crtice iz Banjaluke

  Preuzeto iz knjige Računarski Sveznadar 
Knjiga Miroslava Mihaljisina izdanje 2005

 

Računarski lamento 

Neminem pecunia divitem fecit.

 

Nikoga nije novac učinio bogatim.

 

Seneka

Racunarski egzodus sa Balkana

Na jugoistoku Evrope kako su eufemistično nazvali Balkan, mnogo šta se smatralo ostatkom građanskog duha. Šezdesetih i sedamdesetih većina roditelja je kradom svoju djecu tako vaspitavala. Tada su roditelji u svoje tajne uspjehe ubrajali to što znaju da voze bicikl i namjeste antenu novog TV-a.  Dodatno i posebno cijenjene bile su vještina plivanja stečena prilikom redovnih sindikalnih ljetovanja na plavom Jadranu, položeni vozački ispit i kupljen fićo.  Bilo je različitih varijacija na ove tajne vještine, ali svi su završili najmanje jedan stepen škole više u  odnosu na roditelje. Javni uspjesi su bili ispunjenje petoljetke, bratstvo i jedinstvo i poneka titula u košarci.

I javno i tajno svi su imali izuzetno pametnu djecu.

Svi su željeli da im djeca uče engleski i  idu na časove klavira i balet. Doduše balet je bio pomalo opasan, bolje je da djeca idu na plivanje, a kako je ovo socijalistička provincija učitelji jahanja i mačevanja postoje samo u pričama i sjećanjima.

Početkom osamdesetih teme frustracije u frizerskim salonima su postala djeca koja rasturaju računare. Tad su to bile neke kutije prepune svemirskih zvukova, uz čiju pomoć se moglo samo dobro igrati, ali roditelji to nisu znali. Uostalom roditelji rijetko kad prepoznaju kad im djeca nešto rade iz zadovoljstva.

Pred kraj osamdesetih je obavezujuća želja svih roditelja bilo da im djeca igraju tenis, znaju engleski i rasturaju računare. Doduše najčešće je to značilo da znaju do kad se igra tie break, da znaju više od dvije strofe House of the rising soon, i da mogu igrati tetris sa obje ruke iza leđa.

 

Onda je došlo ono što je došlo i devedesetih su se želje roditelja promjenile, željeli su da im djeca znaju engleski i ostanu živa.

Sad kad smo preživjeli to što smo preživjeli, roditelji žele da im djeca nauče engleski, da rasturaju računare i odu odavde. I da se vrate.

 

Roditelji ne znaju je li pametno da se djeca vrate, ali djeca su pametna, ona će znati.  Možda.

Ako nisu na roditelje