Petkom sam išao do trafike ispred kina Kozara. Ona je imala najbolji izbor novina u gradu. Tu se mogao kupiti New York Times, Economist i Stern,
po čudesno visokim cijenama. Mogla se kupiti i
Правда i Известия po nevjerovatno niskim cijenama. A bogami i Play boy i Lui. Zanimljiv izbor. Poučan.
Svaki drugi petak redovno sam kupovao Partizanov vjesnik i Penzionerski petak. Po jedan za ispod svaku mišku. Kad sam imao para kupovao sam i Lui- Njega sam stavljao u Penzioneski petak. Da penzionerima bude ljepše.
Sa dvoje novina po cijeni jednih dnevnih odšetao bih do parka. Tu bih uvijek više od sata proučavao sastav omladinaca Partizana i penzionerske muke i šale.
Dok sam listao i tražio zanimljive teme obično bi naišao neki poznanik i pitao:
Što će ti Partzanov vjesnik?
Za djeda on je lud za Partizanom. Ja sam se bacio na njega, ali moram da vježbam da ga stignem.
Što će ti Penzionerski Petak?
Moram da treniram. Kad odem u penziju da ne budem nepreman.
Evo četrdeset godina kasnije trening se nije isplatio.
Prestao sam biti lud za Partizanom, a penzija me iznenadila.