Klima Banjaluke i okoline

Seizmičnost Banjaluke i okoline

Bosna i Hercegovina, odnosno područje jugoistočne Evrope, gdje je smještena i Banjaluka nalazi se u pojasu između evroazijske kopnene mase i sjeverne Afrike, odnosno između sjevernog Atlantika i Sredozemnog mora.

Klima banjalučke regije je umjereno kontinentalna i pripada peripanonskoj regiji.
Na klimatsku sliku Banjaluke, odnosno sjevernog Balkana, u prvom redu utiču struje suptropskog pojasa, visokog vazdušnog pritiska i subpolarnog pojasa, niskog vazdušnog pritiska, što ima za posljedicu smjenu polarnih i tropskih vazdušnih masa. Zatim dolaze vazdušne mase polarnog porijekla, struje sa Atlantika, cikloni sa Sredozemnog i Jadranskog mora i anticikloni koji dolaze iz kontinentalnog dijela Azije.

U sjevernom Atlantiku se ciklonalna područja stvaraju cijele godine, a zimi je ciklogenetsko područje i Sredozemlje. Ciklone nad ovim područjem uglavnom dolaze s polarne i arktičke fronte nošene zapadnim vjetrovima. Na prednjoj strani tih ciklona struji topliji maritimni zrak (poznata islandska i đenovska ciklona). Njihov je utjecaj najveći u jesen i zimi. Blizina Atlantika se ljeti ogleda kroz utjecaj azorske anticiklone koja je najjača u maju.
Uz azorsku anticiklonu, ljeti se stvaraju i anticiklone nad sjevernom Afrikom i Bliskim istokom, koje utječu na ovdašnju klimu.
U ljetnim mjesecima najčešće prevladava stabilno i lijepo vrijeme, sa sjeverozapadnim strujanjem.
U zimskim mjesecima, zbog bržeg i većeg hlađenja kopna nastaje poznata sibirska anticiklona – prostrano kontinentalno područje visokog pritiska.
Početkom zime se azorski i sibirski maksimum spajaju u jedinstveno područje visokog pritiska, dok se nad Sredozemljem i sjevernim Atlantikom zadržava barometarski minimum. Takva raspodjela uzrokuje prevladavajuće sjeverno i sjeveroistočno strujanje zimi.

Možemo reći da je na ovo područje dominantan utjecaj ima kretanje islandske ciklone te azorske i sibirske anticiklone.
Na ove procese znatno utiče i reljef koji klimu uglavnom određuje kao kontinentalnu, sa umjereno hladnim zimama i toplim ljetima. vNa klimu Banjaluke znatno utiču kompleksi zelenih površina, rijeka Vrbas sa svojim pritokama i urbanizacija grada.
Područje Banjaluke je potpuno otvoreno prema sjeveru, pa je naročito zimi izloženo uticaju hladnih vazdušnih masa iz Panonske nizije, dok visoki planinski lanac Dinarida na jugu, spriječava značajniji uticaj Mediterana na klimu ovog područja.

Srednja godišnja temperatura vazduha za Banjaluku iznosi 10,5°C, januar je najhladniji mjesec sa prosječnom temperaturom -0,6°C, jul je najtopliji mjesec sa prosječnom temperaturom 20,4°C. Apsolutni maksimum od 41,4°C zabilježen je 14. avgusta 1957., a apsolutni minimum -27,4°C registrovan je 5. februara 1958. godine.

Seizmičnost

Banjaluka sa okolicom prepoznatljiva je i po podrhtavanju tla na kojem je smještena. Banjalučki tektonski blok ide sa istoka preko Delibašinog sela, manastira "Trapisti" i Klašnica, dolinom Vrbasa prema Savi, na zapad preko Piskavice, Omarske i Bronzanog Majdana do Kola. Seizmogeno područje obuhvata pojas oko grada prečnika između 50 i 60 km

Zemljotresi se na ovom tlu javljaju u serijama, na različitim žarištima. 
U prvoj seriji prema postojećim podacima bilježi se najjači zemljotres na području Banjaluke 20. maja 1888. godine.
U drugoj seriji, 1935. godine zabilježeno je 7 potresa prosječnog intenziteta od 6° MCS. 
Treća serija dolazi tri decenije poslije 1969. godine.

Godina 1969. duboko je urezana u istoriju grada i svijest stanovništva. Najrazorniji zemljotres desio se 27. oktobra 1969. godine. 
Zemljotres iz 1969. godine razrušio je i devastirao grad. Poginulo je 15 ljudi, a hiljadu je bilo teže i lakše ozlijeđeno. Potpuno je uništeno 86 000 stanova. Porušeno je i mnoštvo objekata starije gradnje od kojih su neki poput Realke i bolnice imali neprocjenjivu vrijednost. Izmjerena jačina ovog zemljotrea bila je 6,6 Richtera, odnosno 9,5 po Mercallijevoj skali.