"Davno još, dok su zemljom hodali divovi i patuljci, Vrbas je krao srebrnu krljušt sa zmajevih krila, žednih čuvara mašte i velikog blaga u brdima, dok bi jednom godišnje silazili iz skrovišta na kamene obale rijeke da piju zelenu vodu.
Baš tako, u to doba na brdu pored sadašnjeg grada živio je jedan takav div sa svojim novorođenim sinom. Pošto je bilo vrijeme da zemlju nasele ljudi,
Bog posla veliku vodu, a brdo na kom je div živio odluči pretvoriti u vulkan koji spali sve ono što voda nije progutala. Ipak prije kraja svoga svijeta i života, stari div predosjeti nesreću i napravi čamac u kog stavi novorođenče.
Sinu dade ime BANJALUKAN.

Zatim pozva orla i reče mu da ga odnese na neko sigurnije mjesto. Orao ga posluša i čamac sa djetetom prenese na visoki greben kojeg voda nije potopila, a ispod kog će mnogo vijekova kasnije niknuti veliki grad.
Voda se povuče, vulkan utihnu, Banjalukan odraste i osnova naselje, orodi se sa ljudima a čamac koji mu napravi otac sa grebena kog su otomanski osvajači kasnije prozvali Šehitluci, spusti na Vrbas.  

Za svakog u spomen osta po nešto. Vulkansko brdo ljudi prozvaše Tutnjevac, naselje Bajalukanovo- Banjalukom, a čamci koje gradiše na Vrbasu nalikovaše prvom Vrbaskom čamcu divovskog djeteta. Špic čamca imao je oblik orlovskog kljuna u čast ptici koja spasi dijete od potopa. Ljudski potomci Banjalukana koji su vozili čamce imaše krupnu građu i divovsku snagu, Vrbasa se ne bojaše, vremenom ga dobro upoznaše i toliko zavolješe da ta ljubav traje i danas...."

Legenda o Banjalukanu
-Banjalučka varijacija potopa-
autor nepoznat