Legende o Safikadi
Banjalučki Romeo i Julija
Banjalučani skloni pretjerivanju pričaju kako Verona ima Romea i Juliju, a mi imamo našu Safikadu.
Toliko zaljubljenu da je kao dokaz svoje vječne vjernosti ponosno otišla u smrt.
Legenda o Safikadi je priča o ljubavi i onima koji su se voljeli toliko da su se zaklinjali na vječnu ljubav - do groba. O vječnoj ljubavi Safikadinoj, u Banjaluci ima više verzija.
Evo dvije:
Safikada je bila prelijepa unuka čuvenog Ferhat Paše Sokolovića. Njeni roditelji su u moru prosaca brali najboljeg za svoju ćerku. Mlada Safikada se “zagledala” u jednog od vezirskih vojnika koji su služili na Kastelu. Bila je to ljubav na prvi pogled, toliko jaka da su se dvoje mladih krenuli protiv pravila i običaja tog vremena, jer je ljubav ovako čuvene djevojke i običnog vojnika bila nešto nezamislivo i nešto s čim se njeni roditelji nikada ne bi složili.
Safikada je teško podnijela odlazak voljenog askera, Omera, na ratište. Na vijest o njegovoj pogibiji pohitala u najljepšem svadbenom ruhu pred top baljemez u trenutku kad je fitilj dogorijevao, stala preda nj' i otišla u smrt, da bi u vječnosti uz svog dragog nastavila živjeti.
Po drugoj, ništa manje rasprostranjenoj verziji ubio ju je austrijski okupacijski vojnik, jer nije stala na znak "HALT!" (Stoj!), što je izazvalo burne proteste žitelja grada na Vrbasu. Slično predhodnoj legendi, Safikada se zaljubila u austrijskog vojnika. Nezamisliva i zabranjena ljubav pa se ona i njen voljeni odlučuju se na bijeg koji je spriječen vojnikovim odlaskom na front. Kada je do Safikade stigla vijest o njegovoj smrti ona odlučuje da održi zavjet o vječnoj ljubavi i odlazi u smrt tako što se jedne večeri oglušila zapovijed austro-ugarskog vojnika da ne prilazi Kastelu. Nakon što je nastavila da hoda, vojnik je pucao na nju i ubio je baš tamo gdje se krišom nalazila s svojim dragim, napravivši tako od nje simbol vječne ljubavi.
Poneko zapali svijeću i za uspjeh bilo kakvog poduhvata koji nema veze sa ljubavi.
Nalazi se u ulici Patijarha Sokolovića, između Kastela i Ferhadije.
Slike pokazuju da je zapušten, ali ne i zaboravljen. U periodu prije devedesetih bila je česta pojava da mladi dolaze iz svih krajeva bivše SFRJ kako bi prizvali sreću u ljubavi, pa je Safikadin grob bio osvjeljen destinama svijeća.
Danas tek pokoja svijeća zasja u čast vječne ljubavi.
Legenda o Safikadi je priča o ljubavi i onima koji su se voljeli toliko da su se zaklinjali na vječnu ljubav - do groba. O vječnoj ljubavi Safikadinoj, u Banjaluci ima više verzija.
Evo dvije:
Safikada je bila prelijepa unuka čuvenog Ferhat Paše Sokolovića. Njeni roditelji su u moru prosaca brali najboljeg za svoju ćerku. Mlada Safikada se “zagledala” u jednog od vezirskih vojnika koji su služili na Kastelu. Bila je to ljubav na prvi pogled, toliko jaka da su se dvoje mladih krenuli protiv pravila i običaja tog vremena, jer je ljubav ovako čuvene djevojke i običnog vojnika bila nešto nezamislivo i nešto s čim se njeni roditelji nikada ne bi složili.
Safikada je teško podnijela odlazak voljenog askera, Omera, na ratište. Na vijest o njegovoj pogibiji pohitala u najljepšem svadbenom ruhu pred top baljemez u trenutku kad je fitilj dogorijevao, stala preda nj' i otišla u smrt, da bi u vječnosti uz svog dragog nastavila živjeti.
Po drugoj, ništa manje rasprostranjenoj verziji ubio ju je austrijski okupacijski vojnik, jer nije stala na znak "HALT!" (Stoj!), što je izazvalo burne proteste žitelja grada na Vrbasu. Slično predhodnoj legendi, Safikada se zaljubila u austrijskog vojnika. Nezamisliva i zabranjena ljubav pa se ona i njen voljeni odlučuju se na bijeg koji je spriječen vojnikovim odlaskom na front. Kada je do Safikade stigla vijest o njegovoj smrti ona odlučuje da održi zavjet o vječnoj ljubavi i odlazi u smrt tako što se jedne večeri oglušila zapovijed austro-ugarskog vojnika da ne prilazi Kastelu. Nakon što je nastavila da hoda, vojnik je pucao na nju i ubio je baš tamo gdje se krišom nalazila s svojim dragim, napravivši tako od nje simbol vječne ljubavi.
Safikadin grob
Safikadin grob vremenom postaje ljubavno (po)svetilište. Na njemu mnoge mlade djevojke svakodnevno, a najčečće četvrtkom i ponedjeljkom, bez obzira na vjersku pripadnost, u predvečerje, ljeti i zimi, zapale svijeću za sreću u ljubavi.Poneko zapali svijeću i za uspjeh bilo kakvog poduhvata koji nema veze sa ljubavi.
Nalazi se u ulici Patijarha Sokolovića, između Kastela i Ferhadije.
Slike pokazuju da je zapušten, ali ne i zaboravljen. U periodu prije devedesetih bila je česta pojava da mladi dolaze iz svih krajeva bivše SFRJ kako bi prizvali sreću u ljubavi, pa je Safikadin grob bio osvjeljen destinama svijeća.
Danas tek pokoja svijeća zasja u čast vječne ljubavi.
Da li je Safikada stvarno sahranjena u grobu kojem hodočaste ne samo mlade i zaljubljene Banjalučanke?
Sudeći prema istorijskim izvorima, veća je vjerovatnoća da je druga verzija donekle istinita.Nasuprot tome arheološka istraživanja provedena na mjestu gdje legenda kaže da je Sadikada poginula pokazala su da se tu zaista nalazi grob. Arheolog prof. Boris Graljuk, dao je i pismeno svjedočanstvo u kojem stoji: "Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj XVI stoljeća". Ove činjenice potvrđuju prvu verziju legende o Safikadi.
mojTim se zahvaljuje posjetiocima i poziva ih na saradnju
Last update February 2021.
Najljepšem gradu
