Biće ljudi

Jedan čovjek u Banjaluci imao imanje koje je rješio da pretvori u park. Doduše to nije bio baš jedan čovjek, to je bila jedna familija. U njihovom parku se sadilo različito cvijeće, drveće, lišajevi, voćke i biljke. Uredno, planski, godinama i s ljubavlju. Veliko imanje je ubrzo postalo podjeljeno na sekcije u koje su sađene sadnice koje su nabavljane iz različitih krajeva svijeta, ali i sa obližnjih brda i planina. I njihovi prijatelji su vremenom počeli da mu umjesto poklona sa putovanja donosei rijetke biljke, sadnice i pelcere. Tako je nastala prava botanička bašta sa nekoliko hiljada sadnica. Pričaju da je bila najveće privatna botanička bašta u Evropi. Zasađena bez strogog naučnog reda, ali sa uredno evidentiranim imenima, od Južne Amerike i Austarlije do Urala, Karpata, Švarcvalda, ali i Dinare, Zlatibora. Triglava i Manjače.

Priča se i da je umjetnost bonsai uzgoja započeta u njihovom parku, prva u Evropi ako se ne računa London.

A onda su po ko zna koji put došla smutna vremena. Nestalo je i čovjeka i familije, a park i imanje su preuzeli neki drugi ljudi. Platani i zasadi su nekoliko decenija izdržali nedostatak brige, a onda su postali obično drveće i zapušteno grmlje. Sa ponekim čudnim cvjetom kome niko ne zna ime. Ljepota tih čudnih cvjetova i ime parka su jedina uspomena na trud jednog čovjeka.

Bio jedan činovnik koji je dobio zadatak da uredi grad. I došao kod nas u grad. Na rad. I ozbiljno shvatio to zašto je došao.

Izgradio više nego svi koji su prije njega došli, zajedno.

Izgradio više od bilo koga ko se rodio u ovom gradu.

Izgleda da je volio ovaj grad više od većine koja se rodila u njemu. Nije puno pričao, ni pisao, o tome koliko voli Banjaluku, ali je radio za nauk svima koji su ovdje rođeni, ili koji su ovdje došli.

Svima je pokazao šta se može. Građanin nekog grada postanete kad gradu nešto date, a rođenje je stvar slučaja.

Bio jedan čovjek koji je imao pola ulice.Doduše to nije bio baš jedan čovjek, to je bila jedna familija. Familija se rastočila i nestala u ratu, a u gradu ostao ovaj naš gazda, samac, neženja i čudak, pariski đak, pomalo filozof i malo više boem.

Promjenio se režim i umjesto ulice u centru grada, ostaviše mu jednu njegovu livadu na kraju grada, sa kućicom u kojoj je ranije živio neki njegov radnik - čuvar imanja. Imanje se nalazilo pored rijeke i njegov gazda je podigao malu kapiju koja nije imala ni ograde ni plota: livada i na sred livade kapija.

Zna se ko na njegovo imanje nije ušao kroz kapiju, nije mogao ni da priča, a kamoli da završi neki posao sa njim. Bilo je ljudi koji su znali šta je red.

Ima jedan čovjek iz Banjaluke, koji je obišao sve kontinente, sem Arktika, dosada. I ima sedam čekiranih i istrošenih pasoša sa pečatima iz 123 zemlje. Kažu više od šefa američke diplomatije. Dvije manje od pokojnog maršala.

Neki kažu, da bi bolje bilo da je skupljao novce umjesto pečate. Možda. Ali ko bi onda mogao da nam priča o dalekim zemljama i da mu vjerujemo? Nisam siguran da je naš putnik u Banjaluci. Čujem da i dalje putuje. Siguran sam da mu vjeruju, tamo gdje priča o zemljama koje je posjetio. Valjda su avanture i putovanja sama po sebi dovoljna.

Ima jedan banjalučki pjesnik koji obilazi kontejnere. Neki kažu da je napisao najljepše stihove o Vrbasu i da ih najljepše recituje.

Neki kažu da kontejnere obilazi samo iz inata i prkosa. Sa ovima što to kažu ne bih ulazio u dijalog. Jer oni sve znaju.

Ostale bih upitao kakav smo mi to grad?

U nekom drugom mnogo slavnijem i starijem gradu, nekad davno; najmoćniji čovjek na svijetu probudi siromašnog mislioca. Vladar svijeta upita stanara u buretu: Šta da uradim za tebe?

Pomakni se malo ustranu da i mene ogrije Sunce.

Neki kažu: Ima ljudi.

Ja se nadam.