Ovdje i tamo

Nekad i sad

Prije dvadeset i jedne godine bio sam u Minhenu i sa Olimpijskog toranja posmatrao Olimpijski stadion. Nijemci su stadion napravili sedamdesetih godina i smatran je revolucionarnim stadionom u vrijeme građenja. Prije pet godina Bavarci su napravili Allianz Arenu. Nije baš blizu, ali može se vidjeti sa Olimpijskog torornja. Allianz Arena se sada smatra modernim Olimpom i smatra se standardom za stadione XXI vijeka.

Banjalučki Gradski stadion je sagrađen 1937. Otada je rekonstruisan i proširivan više puta. Zadnji put prošle 2010. Bez obzira na to danas je Borčev stadion prefarbana ruševina. Ali ne damo se mi, mi imamo bar tri plana i maketu budućeg Borčevog stadiona, ljepšu od minhenske Arene, samo upola manju. Zasad imamo stadion koji prevazilazi standarde XIX vijeka.

Prije dvadeset i dvije godine sam u Londonu sa Tauer bridža posmatrao, tada renoviranu Londonsku berzu. Izgrađena je gotovo u isto vrijeme kad i Olimpijski stadion u Minhenu i sa svojih sto metara štrčala je podrugljivo nazvana Big Bang i mnogi su smatrali da je to moderna rugoba koja ne odgovara tradiciji Londona. Danas je sa Tauer Bridža nemoguće prepoznati zgradu Londonske berze u šumi nebodera londonskog sitija. Londonski neboderi su stvorili novi panoramu i novu tradiciju.

Prije dvadeset godina mi nismo imali berzu. Danas imamo berzu, ali nemamo nijednog velikog proizvodnog preduzeća. Možda oni na londonskoj berzi znaju čemu služi naša berza. Mi smo se rješili fabričkih rugoba, a ako se uporedimo sa Engleskom napravili smo bar pet puta veći Big Bang i to dva. Možda će za dvadeset godina i nama biti jasno zašto nam treba to što pravimo i zašto nismo čiuvali to što smo imali. Zasad svi se čudimo.

Prije dvadeset i tri godine par nedelja sam proveo u Pragu. U tih par nedelja svako veče sam mjenjao zabavu, a na kraju bih obično išao u pivnicu kod Fleka, čak i kad bih prije toga gledao operu (iskreno tek jednu i to ne operu, već operetu). Prije dvadeset godina u Pragu je sve izgledalo vrlo pristojno i vrlo pohabano. Cjenike nisi morao ni gledati, sve je bilo nepristojno jeftino

Juče sam sam gledao cjenik i rezervacije za pivnicu kod Kaliha. Gulaš mi se učinio paprenim, a valjuške preslanim. Kako pristoji ekskluzivnom svjetskom lokalu sa tradicijom. Dobro, pivo mi se bez obzira na cijenu nije činilo gorkim, ali nešto sumnjam da će se ikad više za svakim drugim stolom kod Kaliha čuti naš jezik. Od jednog jezika napravili smo četiri, ali kod Kaliha naručujemo na engleskom ili njemačkom, jer konobari više ne trče kad čuju naš jezik. Naprotiv. Prije dvadeset godina, imali smo para, bar za češke prilike. Danas, nemamo para ni za naše, a pogotovo za češke prilike.

Česi su u posljednjih godina napravili tri nove metro linije, izmjenjali imena trgova sa sovjetskim prizvukom. Ali zadržali su ime stanice Pavlova.To je bila jedna od rijetkih stanica metroa kojoj sam zapamtio ime, jer je izlazila na Jugoslovensku ulicu. Začudo još uvijek izlazi, Jugoslavska. Trg je promjenio sve, sem imena. Pavlovske namesti se guše u saobraćaju, a sjećam se da sam ih pješice presjecao poprijeko, idući kod Kaliha. Danas bi se pješice i poprijeko odvažio samo samoubica.

Ni prije dvadeset godina, a ni danas mi nemamo ni linije za trolejbus, ni linije za tramvaj. Ali razmišljaju o tome.

Prije dvadeset godina smo imali domaće pivo i domaću pivaru. Danas imamo domaće pivo, ali englesku pivaru. Uostalom i Škodu su kupile Švabe. Doduše, Švabe prodaju Oktavije i ostale Fabije cijeloj Evropi, a mi Nektar nećemo da pijemo ni sami. Takvi smo mi, a takvi su oni. Zasad.

Nisam svjetski putnik, pa ne mogu reći šta je bilo u Šangaju prije dvadeset i koju godinu. Bio je socijalizam, mada je Mao umro deset godina ranije. Šta je danas u Šangaju ne znam i kad pogledam neku od današnjih fotografija Šangaja ne znam kako da ga razlikujem od američkih megalopolisa. Kažu da je ekološki najugroženiji grad u svijetu.

I mi smo napustili socijalizam prije dvadesetak godina. Nemamo problema sa zagađenosti zraka. Nemamo više industrije, pa možemo da dišemo punim plućima, mada ponekad osjećamo mučninu. Zasad samo ponekad.

Ma o čemu ti pričaš, to su veliki gradovi, gdje smo mi tu.

Tačno velike gradovi i velike zemlje.

Prije dvadesetak godina putovali smo u Konstancu na nekakav sajam. Šofer kombija koji nas je vozio nije se baš dobro snalazio i skrenuo je sa željenog puta u svima nepoznat grad po imenu Pitešti. Tu smo kružili dobrih pola sata pokušavajući pronaći putokaz za Konstancu. Onda smo umjesto u Konstanci skrenuli u neki grad koji smo svi u kombiju zvali Milovan siti. Mioven, siv grad sa još manje putokaza od Piteštija. Napokon smo stali ispred nekog hotela sa nadom da ćemo u hotelu dobiti upute kako do Konstance. U hotelu smo dobili uputstva, od recepcionera u musavoj i masnoj crvenoj uniformi. Ispred hotela smo dobili kaznu za parkiranje, od milicionera u sličnoj musavoj uniformi, samo druge boje. Naš šofer se ljutio i psovao sve, a najviše njihovu Dačiju i fabriku i grad: kakav auto takav i grad, ne znaš šta je ružnije. Evo, gledaj ove jadnike. Mi smo bili ljuti na šofera, ali smo se složili stvarno ne znaš šta je ružnije. Gledali smo sumornu i gustu kolonu ljudi, sudeći po radnim kombinezonima koje je većina nosila, očigledno fabričkih radnika. Poneki su nosili prsluke sa slovom D i šofer je komentarisao: Ma i ljudi su im ružni, vidi ove Dačijine jadiše... Jadiše nisu bili ružni, tek sumorni, kao i aleja kojom smo se sporo kretali. Ma kakvo je ovo drveće, ni hlada ni mirisa, ja čudna grada...

Prošlo je dvadeset godina i Rumuni su napravili pristojan auto. Najkupovaniji kod nas, pa i u čitavoj Jugoistočnoj Evropi. Kakvi su im sad radnici i aleje ne znam. Mi više nemamo potrebu da idemo na sajam u Konstacu. Nemamo šta da nudimo. Daleko je i skupo da se ide onako, na nekakav sajam.

Naše aleje su i dalje lijepe. Zadnjih desetak godina radnici u njima ne stvaraju gužve, u smjenama od 6 do 2 i od 2 do 10, kod nas rade samo supermarketi. Fabričkih radnika samo se sjećamo. Nejasno, maglovito. Bio jednom jedan Čajavec, Incel, Jelšingrad... I tu su hiljade radnika dolazile na posao. Dolazile, pa prestale. Čiča miča, gotova priča. Zasad.